Činjenica je da tijekom individualne terapije svako dijete s teškoćama u pragmatici (korištenju jezika u komunikacijske svrhe), nakon određenog vremena uz poticaj logopeda u terapijskim uvjetima počinje paziti na primjerenu uporabu jezika (pozdravi, molbe i sl.), na sugovornika, mjesto i vrijeme razgovora te se počinje strukturirati u svom pripovijedanju. Odnosno usvaja ciljane komunikacijske obrasce koje potom uz pomoć roditelja i bliže okoline primjenjuje u svakodnevnim situacijama, ali problem i dalje ostaje u vrtićkom i sličnom okruženju (dječji rođendani, igralište itd).

Većina odraslih osoba pravilnom prilagodbom djetetu može uvelike smanjiti komunikacijske barijere u međusobnom razgovoru. No, djeca urednog jezično – govornog razvoja, čija je socijalna kognicija također u razvoju najčešće se teško prilagođavaju djetetu s teškoćama u pragmatici. S obzirom na to, nužno je provoditi terapiju u uvjetima što sličnijim prirodnom okruženju.

Program poticanja komunikacijskih vještina u vidu grupne terapije kod djece s pragmatičkim teškoćama provodi se u svrhu primjene naučenih komunikacijskih vještina (tijekom individualne terapije), jačanja otpornosti određene djece na intenzitet podražaja koji nosi skupina djece te u svrhu savjetodavne pomoći roditeljima kako pristupiti navedenom problemu.